Zasto dobri ljudi postanu zli

"Luciferov efekat" 

Philip Zimbardo je 1971. organizovao jedan društveni eksperiment kako bi dokazao da dobri ljudi postaju zli. Ubrzo je postao najkontroverzniji psihološki eksperiment. 

Odabrana su 24 uravnotežena, inteligentna mlada čovjeka, bez zdravstvenih problema, koji se nikada nisu drogirali i koji nikada nisu imali problema sa zakonom. Podijeljeni su u dvije grupe, na zatvorenike i čuvare. Naknada je bila po 15 dolara dnevno, ista za sve. 

Kao što to biva i u stvarnosti "zatvorenike" je pokupila lokalna policija kod kuće. Pretreseni su, potpuno razodjeveni, poniženi; prskani protiv vaški, obučeni u haljine, ošišani na nulu, prisiljeni da ne nose donji veš. Brutalno su buđeni svake noći u 2.30. Smjeli su samo hodati hodnicima s povezom na očima i imali su improvizirani toalet u malom, mračnom prostoru. Nisu imali prozore i satove. 

"Čuvari" su morali paziti na poštovanje zakona i zahtijevati poštovanje od "zatvorenika". Dobili su uniforme, zviždaljke i štapove. Snašli su se vrlo brzo. Pronašli su načine da zastraše "zatvorenike". Izmislili su kazne. Iako su neki "zatvorenici" napustili eksperiment, jer više nisu mogli da podnose fizičke i psihičke pritiske, "čuvari" nisu stali. Za nekoliko dana postali su pravi sadisti, dok su "zatvorenici" postajali sve depresivniji. Eksperiment je prekinut nakon samo šest dana, iako je bilo planirano da traje 14. 

Eksperiment je bio šokantan test kako moć može dovesti do dehumanizacije i zlostavljanja. 

"Daj čovjeku moć i ​​tada ćeš vidjeti šta leži u njemu."

Djecak kojem je vuk bio covjek, a covjek vuk

Davne 1988 godine u istočnoj Bosni lovci su pronašli djecaka u coporu vukova. Isao je cetvoronoske, neuhranjen, izgreban i nije govorio nego je ispustao zvuke slicne rezanju. Lovci su pobili vukove, a djecaka su strpali u auto i odvezli u dom za nezbrinutu djecu. Vaspitaci koji su ga primili u dom Kazu da je izgledao kao da je sa druge planete. Nije govorio, nije htio kuhanu hranu, nego je iz kante vadio ostatke sirovog mesa i kostiju. Spavao je sklupcan pokraj kreveta. Osim neuhranjenosti, nije imao ni jednu povredu niti bilo kakvu bolest. Vremenom postao je drugačiji i ubrzo naucio da govori i da cita i pise. Rekao je da se ne sjeca ko je i da su mu jedina porodica vukovi i vucica koja ga je odhranila. Uprkos svim vijestima o njemu, nikada se niko nije javio, tako da je njegovo postojanje misterija. Dali su mu ime Haris Pucurica. O njegovom cudnom zivotu snimljen je film "Nicije dijete" redatelja Vuka Rsumovica. Godine 1994 Haris se vraca opet u sumu, ali ovaj put u uniformi. Neki su tvrdili da je poginuo od zalutalog metka, ali tijelo nikada nije nadjeno, niti bilo sta vezano za njega. Njegov nestanak, kao i citav njegov zivot ostaje misterija. Nadam se da punim plućima udise slobodu i da negdje daleko od lovaca i danas dan plese s vukovima.