Progon vještica planirao se stoljećima, a iako krvav, najjezivije je ono što otkriva o nama
Crkvena fiksacija i plašenje Harryjem Potterom zvuči smiješno sve dok se ne uzme u obzir da Crkva i danas vjeruje u vještice, čarobnjake i magiju više i od najzagrižnijeg potterheda. A što točno misle o njima pokazuje jedna od najmračnijih epizoda ljudske povijesti.
Od uhljeba do lomače
Otkad je civilizacije, vjerovanje u magiju i moć čarobnjaka je ukorijenjeno i neupitno, no nitko nikada nije toliko snažno vjerovao u njihovo postojanje niti im pridavao toliko važnosti s toliko jezivim posljedicama kao Crkva. Ili, bolje rečeno, crkve, s obzirom na to da protestantske zemlje možda nisu bile toliko organizirane i sistematične u progonu vještica, ali su u mnogočemu bile revnije, a svakako krvavije.
Čarobnjake i vračanje spominju već prvi pisani zakoni, no kod mnogoboških društava, oni nisu nužno zli. Ako se vještac povezuje s "našim" božanstvima, ne samo da nije loš nego ćemo ga uhljebiti u državnu službu, dati mu da za nas proriče ishode ratova i žetvi te ga nazvati svećenikom. Ako je slučajno povezan s krivim bogom, e onda je u pitanju mračna magija koju treba iskorijeniti. U prvim zakonima, pa sve do rimskih propisa također se ne kažnjavaju čarobnjaci koji ne čine štetu.
Nekim čarobnjacima dodijelili i blagdan
Dolaskom monoteizma to se drastično mijenja jer bilo kakvo povezivanje s nadnaravnim postaje idolopoklonstvo, krivovjerje i štovanje lažnih bogova. A to automatski povlači najstrašniju kaznu, čak i ako je čarobnjak tek pokušao izliječiti sina. "Čarobnjacima ne daj da žive", jasna je Knjiga izlaska (22:18).
U većini modernih prijevoda Biblije, ovaj propis Knjige izlaska preveden je u ženskom rodu "Ne daj vještici da živi", što, ponovno, dosta otkriva što o tome misli Crkva.
Promjena fokusa na žene prilično je znakovita jer u starom svijetu problem su bili čarobnjaci – zvjezdoznanci i učenjaci, a njihova uloga je tolika da su se pojavili u Novom zavjetu kao prvi ljudi (nakon pastira) koji su prepoznali dolazak Isusa. Tri mudraca – maga - proučavajući i prateći zvijezde predvidjeli su dolazak Sina Čovječjeg. Da su to bile žene u neko drugo vrijeme, Katolička crkva bi ih radosno spalila zbog proricanja i divinacije, ovako su čak dobili i svoj blagdan.
Elegantno rješenje za smaknuće
Štoviše, kroz povijest, čak i u vrijeme najgorih progona, Crkva je često progledala kroz prste muškarcima koji bi, prema onodobnim zakonima, bili itekako zreli za lomaču – od Nostradamusa do Paracelsusa, a okomila se na potpuno nedužne žene, ili pak one kojima je jedini grijeh bio da su malo bolje poznavale ljekovite trave.
Strogo tehnički, Crkva nije spalila ni jednu osobu, jer se i onda kao i danas deklarativno jako zalagala za život, kako ponavljaju "od začeća do prirodne smrti", no našli su spretan način kako to zaobići – osuđenu vješticu su "predali svjetovnim vlastima". Nakon takve formulacije bilo je posve jasno što slijedi, ponekad i od iste osobe – jer biskup Svete Crkve nije mogao izreći smrtnu kaznu, ali isti taj biskup kao vlastelin feuda jest.
Tko ne vjeruje u čarobnjake, ne vjeruje u Bibliju
Koliziju kršćanskog nauka i i svoje prakse, Crkva je i inače dosta umješno znala pomiriti. Iako prema shvaćanju abrahamskih religija, sva moć dolazi od Boga, Stari zavjet na više mjesta pokazuje kako su čarobnjaci stvarni, a njihova moć nadnaravna i neupitna. Od egipatskih čarobnjaka koji odgovaraju na Aronova i Mojsijeva čuda pred faraonom, do prizivanja mrtvih vračarice iz Endora, moglo bi se čak reći i da svaki pravi kršćanin mora vjerovati kako su čarobnjaci stvarni. Štoviše, sv. Augustin točno to i kaže.
Teološko objašnjenje, koje je sv. Augustin uobličio, svodi se na to da čarobnjaci djeluju preko demona koji u svom zračnom tijelu obitavaju u atmosferi, a kako imaju nevjerojatno oštra osjetila i nevjerojatno se brzo kreću, lako uvjere ljude da vide budućnost i čine čuda. Tako mame ljude da štuju njih, a ne Boga, a u krajnje elegantnom potezu, time objašnjava i sve bogove drugih religija – to su zapravo tek demoni iza kojih stoji glavni posrnuli anđeo.
Elegantno objašnjenje imalo je strašnu posljedicu – vračari, čarobnjaci i vještice odjednom nisu bili tek praznovjerni i naivni, nego heretici koji štuju krivoga boga.
Dugo ih je mučilo kako se demon seksa
A još strašnije temelje masovnom progonu žena udarila je skolastika kada je u 13. stoljeću odbacila tezu zračnog tijela demona te rekla kako su demoni i anđeli bestjelesni, ali mogu uzeti tijelo. Zvuči kao dosadan teološki detalj, ali je bio ključan za mahniti progon vještica jer je značio da se demoni mogu seksati sa žrtvama. Posljedice toga osjetile su sve vještice koje su redom morale priznati spolni odnos sa đavlom.
Ako može s drugim ženama, sigurno je začaran.
Freud bi imao štošta za reći...
O crkvenoj opsjednutosti seksom dovoljno otkriva i Gracijanov dekret iz 11. stoljeća (koji je kasnije uvršten u zbirku crkvenog prava). Čitavo poglavlje posvećeno je impotenciji, koja je opravdani razlog za razvrgnuće braka, a postoji jasan dokaz da je muška nemoć posljedica čaranja – ako se nije mogao seksati sa svojom ženom, a mogao je s drugima, to je jasan dokaz da je žrtva zlih vještica.
No usprkos teološkim raspravama, u 11. i 12. stoljeću vjerovanje u moć vještica i čarobnjaka i dalje je u povojima – ljudi su uglavnom zaokupljeni preživljavanjem, vlastelini unutarnjim ratovima, a Crkva puno realnijim prijetnjama – od raskola i brojnih sekti do rastućeg Islama. Procesi protiv čarobnjaka i vještica postoje, ali su relativno rijetki, a još se rjeđe koristi mučenje.
Čak i crkveni oci odbacuju sumanute priče o vješticama koje lete kao narodna vjerovanja koja su demoni usadili ljudima u glavu. Sve dok i crkveni oci nisu došli do te ideje te nadmašili čak i one i najfantastičnije, pa tako u zloglasnom Malju za vještice pričaju o vješticama koje beru penise sa stabala ili ih kradu muškarcima, drže kao ljubimce i hrane ih zobi.
Kako jača centralna vlast tako i crkva ima sve više vremena pozabaviti se ključnim problemom vještica, a iako vjerovanje u čarobnjake nije proglašno dogmom, ako u njih ne vjerujete znači da ne vjerujete u demone koji su pali anđeli, a to pak znači da ne vjerujete u anđele. Još jedno elegantno crkveno rješenje zbog kojeg su mogli proglasiti heretikom svakog tko se ne slaže s idejom da treba nemilosrdno progoniti susjede samo jer je netko rekao da ih je vidio kako jašu na metli.
Eto vraga, skok na skok
U 13. stoljeću stasa i drugi ključni moment – ugovor između čarobnjaka i demona. Ugovor s vragom nije sklopio samo Šeoin postolar, Faust ili pak vještice koje su s vragom općile, taj ugovor može biti i prešutan. Tako na ugovor sa đavlom pristaje i onaj tko čita horoskope, kuca o drvo da ne urekne... Sve u svemu, demoni su marili za zaštitu potrošača manje i od agenata telekoma.
S vremenom vještice postaju sve moćnije, priče o njima sve fantastičnije, a "dokazi" o čaranju, odnosno herezi, sve brojniji i jednostavniji pa broj vještica eksponencijalno raste.
'Za opće dobro'
Pritom, tadašnji ljudi nisu bili ništa manje suosjećajni od nas, ništa zlobniji niti išta krvoločniji. Samo su vjerovali kako su jeziva smaknuća njihovih susjeda nužna za veće dobro,
"Prestankom progona vještica čovjek se nije oslobodio onoga što je činilo suštinu te pojave: slijepe nekritične vjere u određene dogme koje opredjeljuju određeni nazor na svijet, istovremeno popraćene krajnjom mržnjom i bešćutnosti prema svima onima koji ne dijele isto mišljenje. Proučavajući ovu pojavu istražujemo nažalost jednu osobinu čovjeka koja će još nedogledno vrijeme biti uzrok masovnih ljudskih tragedija", istaknio je Vladimir Bayer u predgovoru knjige "Ugovor s đavlom" još 1969.
