"Sekunda, dug život"
Žurio je na posao, gdje je radio kao direktor velike firme. Koračao je pločnikom i jeo veliki hamburger. Malo sivo mače je trčalo za njim. Vjerovatno gladno. Osvrnuo se smrknut i malo ga odgurnuo. Zacvililo je i odletjelo u stranu, pravo na put. Naišao je automobil i malo ga zakačio. Sve se desilo u sekundi. Beživotno malo tijelo je ležalo na cesti. Siva mačka je istrčala iz susjednog dvorišta. Pokušala je da poliže mače puna užasa i beznađa. Podigla je glavu, pogledala čovjeka sa hamburgerom u rukama i tiho upitno mjauknula. Čovjek je osjetio mučninu, sagnuo se i povratio.
Prvi put u svom životu došao je u firmu, otišao u svoju kancelariju i samo sjedio za stolom čitav dan. Kao direktor uvijek je bio grub, ali pošten. Cijenio je ljude po učinku.
Tu noć je vrlo malo spavao. Sanjao je malo mače, njegovu majku i njen pogled pun užasa. Mače ga je prijekorno gledalo. Pokušavao je objasniti da je sve bilo slučajno i tražio oprost. Ujutro je kasnio na posao. Usput je kupio hranu u prodavnici jednu za mačke, drugu za pse. Nakon posla nahranio je sve četveronožne beskućnike koje je sreo. Mislio je da će mu možda tako pahuljasto mače oprostiti.
Ali, to se nije desilo.
Hranjenje je postalo njegova svakodnevna rutina. Dan za danom, godina za godinom. Ali noću, mače bi opet došlo, gledalo ga i pitalo zašto. Nije odustajao. Osim pasa i mačaka, počeo je da odlazi i prosjacima ispod mosta. Nosio im je ćebad i hranu.
Jednog dana ga je vidio njegov zaposlenik, koji je pomagao volonterima, međutim on je pobjegao. Beskućnici su prvo ismijavali nepoznatog čovjeka. Kada je jednom od njih trebala liječnička pomoć, čovjek ga odvezao u bolnicu i platio liječenje. Tada su ga prozvali "anđeo u odijelu".
Jedan dan su iz kancelarije i njega odvezli u bolnicu. Srce. Stanje je bilo veoma loše. Doktori nisu vjerovali u oporavak...
Za ovu priču saznao je novinar jednog velikog lista. Otkrio je ko je trideset godina hranio beskućnike i ulične životinje. Saznao je i za malo sivo mače. Napisao je i objavio članak. A onda je otišao ispod mosta gdje su se beskućnici svađali i rekao im zašto je nestao njihov anđeo u odijelu. Taj dan u velikom dvorištu bolnice okupilo se čudno društvo. Sačinjeno od beskućnika, volontera koji pomažu beskućnicima i životinjama bez doma i stotine ljudi koji su pročitali članak i došli da odaju počast ovom čovjeku.
Glavni ljekar, nakon što je pročitao članak i vidio ljude u dvorištu, ušao je u bolničku sobu i rekao mu šta se dešava vani. Ako može, samo da priđe prozoru.
Pacijent je ustao i uz doktorovu pomoć prišao. Ljudi su mu aplaudirali. Čovjek ih je pogledao, mahnuo im i nasmijao se. Bio je sretan.
Prvi put u trideset godina.
Legao je u krevet i sklopio oči, a ispred njega je opet bilo malo, sivo mače. I mačka. Lizala je bebu.
Čovjek je dugo ćutao. Bojao se da će mače
pobjeći ako počne govoriti. Onda je
promišljeno rekao:
- Molim te da mi oprostiš.
- Ja sam ti oprostila davno, a danas, ti konačno opraštaš sebi.
Okrenulo mu se i reklo:
- Idemo. Tamo su mačke i psi. Svi te čekaju.
Čovjek je podigao mače u naručje, prigrlio ga uz sebe, i počeo da mu mazi leđa. Hodali su naprijed putem koji je izgledao kao livada. Bila je visoka trava prepuna cvijeća. Povjetarac je milovao lišće i travu. Čovjek je ležao smijući se. Neka njegova duša konačno nađe mir i oprost. On je sebi oprostio. I to je bio vrhunac.
(dio iz članka Olega Bondarenka
"Sekunda, dug život")
Svaka osoba uvijek ima izbor, da pruži ruku pomoći ili odgurne nekoga od sebe.
