Ratne godine "93 moja prijateljica Alena i ja sjedile smo u stubistu nase zgrade. To su nam bili izlasci😆
Preko dana bi negdje prosetale ako ne bi bilo sirena za uzbunu, policijski je bio u 20h,tako da smo onda sjedile u stubistu nase zgrade. Zimski period, hladno, mama je galamila da udjemo u stan i sjedimo kraj sporeta a ne da se mrznemo u stubistu. Ali teme su nam bili momci i neke nase tajne, nismo htjele u kucu
Nije bilo ni struje, ali nismo se bojale nicega, sjedile smo u mraku.
Odjednom, dok mi je Alena pricala neke tajne o sebi, kao da mi je neko dotakao kosu i poceo da mi dise za vrat, najezila sam se i ustala. Tada i Alena ustade "Cujes li ti ovo?" upita me, neko hropti. Od straha nisam mogla progovoriti. Disanje je bilo sve jace i jace, neko je stajao između nas dvije. Obe smo pocele da vristimo i mama je istrcala. "Usao vam je u kucu!, derala se Alena
Tada je izasao i tata i poceo da se dere na nas, sta izmisljamo, nema nigdje nikoga. Dosla je i Alenina mama, oni su stanovali ispod nas na trecem spratu. Komsije su izasle, svi se skupili oko nas. Ja nisam vidjela nikoga, osim sto sam cula to cudno hroptanje, Alena je tvrdila da kada je mama otvorila vrata i osvjetlila baterijom, da je u nasu kucu Usao debeli, celavi covjek. Naravno obje smo dobile po samarcinu i zabranu "izlazaka" do daljnjega. Tu noc nisam nikako spavala, toliko sam se bojala, imala sam osjećaj da mi neko hoda po sobi.
Pet dana nakon tog događaja, umro mi je otac. Imao je samo 39 godina. Zaspao je i više se nije probudio.
Da li je taj celavi covjek, kojeg je ona vidjela dosao po mog oca, ko je to bio. Mi smo bile djeca, imale smo po 14 godina, nismo nista izmislile. Druzimo se jos uvijek, ponekad pricamo o tome. Jeza me uhvati i danas dan. Nikada mi se to poslije nije dogodilo, ne bi ni volila.
Dogadjale su se neke druge stvari poslije smrti mog oca, ali o tome cu drugi put.
Nema komentara:
Objavi komentar