Ovo vrijedi procitati

Do pre nekoliko decenija, eutanazija se praktikovala na Sardiniji, a zadatak „ženske akabadore“ bio je da ljudima u agoniji donese smrt.

S'accabadora je bila žena koja je, na poziv rodbine smrtno bolesnog pacijenta, nastavila da ga ubija, stavljajući tačku na njegovu patnju. Milosrdan čin prema umirućem čoveku, ali i čin neophodan za preživljavanje rođaka, posebno za manje imućne društvene slojeve: u malim selima, daleko od lekara, služio je izbegavanju dugih i groznih patnji bolestnika.

Žena Acabadora je uvek dolazila u kuću umirućeg čoveka noću i, nakon što je pustila članove porodice koji su je pozvali, ušla je u sobu smrti: vrata su se otvorila i umirući čovek iz svog kreveta od agonije video je kako ulazi obučena u crno, pokrivenog lica i razumeo je da će se njegova patnja uskoro završiti.

Bolesna osoba je ubijena jastukom, ili je žena zadala udarac „su mazzolu“ koji je izazvalo smrt.

 

S'accabbadora je otišla na vrhovima prstiju, kada je izvršila misiju, a članovi porodice bolesnika izrazili su joj duboku zahvalnost za uslugu učinjenu njihovom rođaku nudeći joj zemaljske proizvode.

Gotovo uvek je udarac bio usmeren u čelo.

Termin „accabadora“ potiče od španskog „acabar“, što znači završiti.

 '' Su mazzolu '' je bila vrsta palice namenski izgrađena od maslinove grančice, dugačke 40 centimetara i široke 20, sa drškom koja omogućava sigurno i precizno držanje.

Na Sardiniji se s'acabbadora bavila do pre nekoliko decenija, posebno u centralno-severnom delu ostrva. Poslednje poznate epizode ​​„akabadure“ dogodile su se u Lurasu 1929. godine i u Orgosolu 1952. godine. Pored dokumentovanih slučajeva, mnogi su i  povereni usmenom prenošenju i porodičnim sećanjima. Mnogi se sećaju dede ili pradede koji je u svakom slučaju morao da izađe na kraj sa damom odevenom u crno.

Ovo postojanje se oduvek smatralo prirodnom činjenicom, jer je postojala babica koja je pomogla da se rodi, a bila je i s'accabadora koja je pomogla da se umre. Čak se kaže da je to često bila ista osoba i da se njegov zadatak razlikovao po boji haljine (crna ako je nosio smrt, bela ili bistra ako je morala da rodi život).

Ova figura, izraz društveno-kulturnog i istorijskog fenomena, praksa je eutanazije, au malim ruralnim gradovima Sardinije povezana je sa odnosom koji su Sardinci imali sa smrću, smatrajući se zaključkom prirodnog ciklusa života.

Da li vjerujete u vilenjake?

70% Stanovništva na Islandu veruje u vilenjake.

U februaru 2013. godine, na Islandu planinari su primetili biće koje se kretalo na  sve četiri noge, i više je podsećalo, prema njhovom svedočenju na  majmuna, nego na čoveka. Bila je to Danska antropologkinja Karen Sondegard koja je nestala 2006 godine. Nađena je gola, prekrivena prašinom govoreći nepoznati jezik. Pronađena je ispred otvora u steni, mestu za koje se u islandskoj mitologiji veruje  da krije vilenjake, male humanoide, čije je postojanje Sondergardova  nameravala da istraži 2006. godine, kada joj se izgubio trag. Jedino što su uspeli da razumeju je bila reč "alfur", staru islandsku reč za vilenjake. Na njenim leđima smo videli čudne tetovaže, slične onim znakovima, koje  su postavljali Vikinzi na stenama, još iz vremena kada su se naselili na  Island", kazao je Arnold Gurjohansen iz Nacionalne spasilačke službe. Vlada uzima priče o vilenjacima toliko ozbiljno, tako da, kada gradi  puteve, zaobilazi mesta koja se povezuju sa navodnim staništem  "vilenjaka".Fabrike na Islandu, ne mogu da dobiju građevinsku dozvolu,  ukoliko se pre gradnje ne dokaže da na mestu fabrike u podzemlju nema  "vilenjačkih staništa". Šta se desilo sa naučnicom? gde je bila 7 godina možda nikad nesaznamo.

Bucni susjed

MISTERIJ U ZGRADI / Ostavio je ispred vrata susjeda molbu da prestane toliko bučiti, uslijedila je prejeziva spoznaja

Bučni susjedi? Vjerojatno vam je poznat taj problem. Ima ih koji obožavaju razmještati namještaj u gluho doba noći, koji ne brinu o ispravnosti instalacija, vježbaju sviranje glazbenog instrumenta od sumraka do zore ili naprosto zakazuju radove u nedjelju ujutro, naravno, ako je ikako moguće već oko sedam.

Da, kućni red često zna biti samo mrtvo slovo na papiru, a da njegova susjeda nije briga za druge i njihov mir, zaključio je i korisnik Twittera nadimka Culero Connor. On mu je neki dan ispred vrata ostavio poruku u kojoj ga je opomenuo, ali priča je dobila potpuno neočekivan slijed.

Naime, kako je Connor uskoro doznao, susjed iz čijeg je stana buka dopirala već neko vrijeme nije među živima. Umro je prije dvije godine, iza sebe je ostavio prazan stan, pa je junaka ove priče prošla jeza, baš kao i mnoge koji su ugledali na Twitteru njegovu objavu.

"Dobar dan. Svakog jutra iz vašeg se stana može čuti kako se nekakva teška metalna lopta odbija od stropa. Ne znam imate li kućne ljubimce, ali molim vas da se pobrinete i riješite taj problem. Poskakivanje te lopte je neugodno i budi me", napisao je u poruci taj muškarac, pa korisnicima spomenute društvene mreža kazao i to da se često moglo čuti nekoga kako razmješta pokućstvo.

"Hej, ne mora biti da imaš posla s glasnim pokojnikom. Možda je u pitanju vodeni čekić do kojeg dolazi zbog naglog pada tlaka u vodoopskrbnom sustavu i nemogućnosti kompresije vode. To zna biti vrlo glasno i fenomen prate razni zvukovi unutar cjevovoda, pa ne paničari prerano", poručio je u komentarima Connoru jedan korisnik, prenosi priču list La Vanguardia.

Vlak smrti

Jezivi projekt: Osmislio 'vlak smrti' za eutanaziju

Ovaj jeziv izum osmislio je li litvanski inženjer Julijonas Urbonas, koji ga je dizajnirao još 2010. godine, kad se želio upisati na doktorski studij na Royal College of Art u Londonu

Smrt je užasavajuća, pa što je ne bi učinili uzbudljivom?! To je cilj kontroverznog 'eutanazijskog vlaka smrti", diva dizajniranog tako da putnike provoza kroz niz ekstremnih uspona i padova koji bi trebali potaknuti osjećaj euforije, nakon čega bi umrli zbog nedostatka kisika u mozgu. Projekt je izazvao zgražanje udruga koje se zalažu za pravo na dostojanstvenu smrt teško oboljelih. Ovaj jeziv izum osmislio je li litvanski inženjer Julijonas Urbonas, koji ga je dizajnirao još 2010. godine, kad se želio upisati na doktorski studij na Royal College of Art u Londonu.  Urbonas, koji je zavolio zabavne parkove dok je radio u jednom, osmislio je ovaj scenarij za horor film kao alternativu ritualu smrti u kojem će ljudi biti poslani u drugi svijet, kako sam kaže, "na ljudskiji način: elegantno i euforično".  Doduše, nitko ga još nije izgradio.

Evo kako bi funkcionirala najčudnija metoda samoubojstva na svijetu: prvo bi se putnik uputio na dugo, polagano uzdizanje, na visinu koja bi bila viša od 500 metara, tijekom čega bi se mogao prisjetiti lijepih trenutaka u životu, ali i pomiriti sa svojom odlukom.  Kad bi došli na vrh, ljudi bi dobili nekoliko minuta da se pomole ili da pošalju u mislima posljednje pozdrave voljenima, prije nego bi stisnuli tipku "pad" i počeli ponirati strmim putem, nakon čega bi uslijedili krugovi smješteni pod kutem od 360 stupnjeva. Već na prvom krugu bi većina ljudi umrla, kaže Urbonas, jer kad se putuje brzinom od 100 metara u sekundi, čovjek iskusio gubitak svijesti zbog nedostatka dovoda kisika u mozgu, što je često uzrokovano osjećajem euforije. A u slučaju da ne umru na prvom krugu, to bi se definitivno dogodilo na jednom od sljedećih šest.  Doduše, gradnja ovakvog vlaka smrti ne bi bila nimalo jednostavna, jer bi on bio tri puta viši od najvišeg vlaka smrti na svijetu - Kingda Ka - koji se gradio 18 mjeseci, te je koštao 25 milijuna dolara.

Naravno, 'eutanazijski vlak smrti' zvuči kao noćna mora svima koji ne žele umrijeti ili ne uživaju ni u najobičnijim vlakovima smrti, no oni koji žele okončati život, kaže Urbonas, na ovaj bi način to mogli učiniti na "humaniji" način, jer ne samo da bi tako smrt bila bezbolna i brza, nego bi bila i ugodna i prekrasna.  "Bila bi to značajna smrt. Za osobu koja pada, bila bi bezbolna, a cijelo tijelo bi bilo uključeno u ritualiziranu smrtonosnu mašinu", kaže Urbonas koji smatra da smrt nažalost više nije dio kulturnog života zapadnog društva. Njegova ideja je pak potakla mnogo negodovanja od strane skupina koje se zalažu protiv eutanazije, te čiji članovi smatraju da je Urbonasov opis smrti morbidan. A čak i oni koji omogućuju ljudima da dostojanstveno okončaju život smatraju da se smrt i zabava ne mogu miješati na taj način, i da je sve skupa ipak pretjerano.

Najveća NLO misterija

Najveća NLO misterija: To nisu bili ni ljudi, ni vanzemaljci... Što je bilo?

Kada se govori o 'gostima iz svemira',  najpoznatiji slučaj je iz 1947. godine u Roswellu. Mnoge polemike se i danas vode oko tog slučaja, ali što se tamo uopćte dogodilo? 8. rpnja 1947. godine nedaleko od jedne farme u Roswellu usred jake oluje srušio se neobični predmet. Vlasnik farme pronašao je čudne metalne ostatke tog predmeta. "Bili su nalik na foliju, ali kad bi je zgužvali, vratili bi se u u prvobitni oblik', rekao je sin vlasnika farme. Sve više sumnji pojavilo se kad se američka vlada, nekoliko sati nakon prvobitne izjave u kojoj su rekli da se srušio "leteći tanjur", obratila javnosti rekavši kako se zapravo srušio meteorološki balon. 

Priča je dugo uspjela ostati zataškana, ali 1978. vojnik Jesse Marcel, koji je sudjelovao u prikupljanju ostataka letjelice, u jednom je intervjuu rekao kako je priča o meteorološkom balonu bila samo pokriće nakon čega su krenule brojne teorije zavjere. Naime, na incident se zaboravilo sve dok 1978. godine fizičar Stanton T. Friedman nije obavio razgovor s Marcelom.

Sumnje su se povećale kada je Walter Haut, suradnik za odnose s javnošću Vojnog aerodroma u Roswellu, priopćio da je nađen “leteći tanjur”. Haut je na samrti priznao da je priča o meteorološkom balonu služila da se zamaskira slučaj i tvrdio je da je vidio vanzemaljce. Jedna od teorija kaže da su zapravo Sovjeti izazvali incident ne bi li izazvali paniku kod Amerikanaca.  "Našli su tijela kod srušenog predmeta. Nisu bili vanzemaljci i nisu bili piloti. Bili su to ljudski pokusni kunići. Neobično niski za pilote, izgledali su kao djeca. Svi su bili niži od 150 centimetara. Bili su groteskno deformirani, ali svi na isti način. 

Imali su ogromne glave i prevelike oči', stoji u knjizi 'Area 51' autorice Annie Jacobsen. 1994. godine američke zračne snage objavile su izvještaj o tom incidentu rekavši kako su pronađeni ostaci pripadali balonu koji je bio dio projekta kodnog imena MOGUL iza kojeg se skrivala namjera špijuniranja Rusa i njihovog nuklearnog programa. Što se tiče groteskno deformiranih bića koje su vidjeli brojni svjedoci, američke snage tvrde kako se zapravo radilo o lutkama koje su se koristile za testiranje projekta. I 69 godina kasnije misterij se nastavlja.

Otkriven izgubljeni grad

OTKRIVEN IZGUBLJENI GRAD HERAKLION!

Obavijen mitovima i legendama, izgubljeni grad Iraklion ili Heraklion je nedavno pronađen 30 metara ispod površine Sredozemnog mora u Abukir zalivu, blizu Aleksandrije. Grad je otkrio francuski arheolog dr Frenk Godio sa svojim timom.

Tonis-Heraklion (egipatsko i grčko ime grada) je grad izgubljen između legende i stvarnosti. Pre osnivanja Aleksandrije 331. godine pre naše ere, grad je proživeo slavna vremena, jer je bio luka u kojoj su svi brodovi koji su dolazili iz grčkog sveta u Egipat, morali da stanu. Imao je i verski značaj zbog Amonovog hrama, koji je imao važnu ulogu u ritualima vezanim za kontinuitet dinastije.

Grad je verovatno osnovan oko XIII veka pre naše ere, preživeo je različite prirodne katastrofe i na kraju potpuno potonuo u dubine Mediterana u XIII veku naše ere. 

Ovo je najukletije mjesto na svijetu

Šuma jeze: Je li ovo najukletije mjesto na svijetu?

Kad ljudi pomisle na Transilvaniju, prva "strašna" asocijacija najčešće je Drakula, lik za kojeg svi danas znaju da je samo dio mitova i legendi kojima se strašila mala djeca. No nešto puno zlokobnije, mističnije i znatno teže za racionalno shvatiti je ono što nazivaju i rumunjskim Bermudskim trokutom, šuma Hoia Baciu. 

Misteriozni zvukovi i priviđenja Nalazi se na 20 minuta vožnje od centra grada Cluj.Napoca, u samom srcu Transilvanije. Mnogi mještani vjeruju da je šuma doista ukleta i izbjegavaju ulaziti u nju, a ako to ipak moraju učiniti - tada su obavezno u društvo i strogo tijekom dana. Legenda kaže kako je šuma dobila ima po pastiru koji je zašao u nju sa svojih 200 ovaca i više nikad nije viđen. Iako su potrage trajale danima, pronašli su samo ovce koje su bile raspršene po svuda, a pastiru se izgubio svaki trag. Nakon toga, u šumi je prijavljeno još barem 20-ak nestanaka. Posjetitelji i svjedoci neobičnih pojava kažu kako se duboko u šumi mogu čuti neobični jauci i zvukovi koji ne djeluju kao da dolaze od ljudi, a više njih je prijavilo "priviđenja" u obliku plutajućih glava koje su vidjeli među stablima. Kad bi im se približili, vidjeli su da nema ničega.

Neobjašnjive ogrebotine i mučnina Osim toga, postoji nekoliko dokumentiranih slučajeva ljudi koji su u šumi iznenadno osjetili veliku tjeskobu i neobjašnjiv strah, a pri izlasku iz šume su primijetili ogrebotine i osipe za koje ne znaju odakle im, mučninu i migrene. Za istraživače paranormalnog, to su tipični znakovi za opsjednuta mjesta, a neobičan fenomen o osjećaju izgubljenosti u vremenu i prostoru u toj šumi nazivaju "izgubljeno vrijeme".

U moderno doba šuma je potvrdila svoj zlokobni ugled nakon što je biolog A. Sift 1950-ih u njoj uočio neobjašnjiv fenomen - neobična svjetla čiji izvor nikako nije mogao utvrditi. Kasnije, 1968. godine, fotograf Emil Barnea u njoj je zabilježio nešto za što velik broj ljudi vjeruje da je riječ o NLO-u. Nakon što je misteriozna fotografija objavljena, više se ljudi javilo vlasima te je prijavilo kako su u šumi vidjeli humanoidna stvorenja, koja su im se materijalizirala ili dematerijalizirala pred njihovim očima.

Jeziva čistina U jednom dijelu šume postoji čistina na kojoj uopće nema drveća, dok na drugim dijelovima stabla rastu savijena po neobičnim kutem. Biolozi za to nemaju racionalnog objašnjenja, što obožavateljima paranormalnog daje još više potvrde u to da se u šumi zbiva nešto što ljudski mozak ne može pojmiti, piše Sun.