Moja komsinka nana Zuhra odrasla je nadomak Maglaja u cisto muslimanskom selu, ovo moram naglasiti jer se veze za pricu. Oduvijek se Zuhra bojala ostavit ves vani kad ce mrak, sjeci nokte utorkom, izlaziti poslije aksama i mnogo toga, baš je bila sujevjerna. Jedno ljetno vece sjedili smo u njenom dvorištu i kao i uvijek zapoceli pricu o vilama i vjesticama. Zuhra se malo zamisli i ℹ onda poce da prica:
Kaze tesko se zivilo, otac radio sa konjima iz sume dovlacio drva, orao, sadio da bi ih prehranio, al uvijek su kaze veseli i zdravi bili, otac bio blage naravi, dobar covjek, vrijedan.
Jedan dan otisao je opet u sumu sa svojim rodjakom u drva. Mati mu spremila hljeb i sir i otisao je za poslom.
Vec i aksam a njih dvojice nema kuci. Mati se zabrinula, iz kuce u kucu hoda. Nervozna, sve crno misli. Odjednom, pojavise se oni, idu pjeske, konja nigdje. Mati potrca prema njima, otac samo odmahnu rukom, tad ga je Zuhra prvi put vidjela ljutog.
Otac udje u kucu, ne htjede ni jesti, ode u sobu da spava bez ijedne riječi, bez ikakvog objasnjenja.
Ujutro smo kaze Zuhra ko i uvijek rano ustali, da namirimo stoku, ustade otac i kaze materi "Prodat cu konje, u sumu vise necu" Mati samo klimnu glavom, znalo se, njegova je zadnja, pa jadna i ne pita nista.
Od toga dana u Zuhrinoj kuci sve se promijenilo. Otac nije vise bio onaj covjek. Poceo i da pije, pricao sam sa sobom, selo ga nazvalo "blentavi Abid" a sto je najcudnije, od te noci sa rodjakom više nije progovorio. Umro je ubrzo poslije svega toga. I tada nam rodjak isprica sta se desilo. Vracali su se kao i uvijek iz sume, sa punom prikolicom drva. Kaze rodjak, odjednom neka magla se spusti, konji stadose ko ukopani, nece da ide. Mi vuci, udri konje, al ne, jednostavno nece da se pokrenu. Magla odjednom posade gusca, i tada ugledasmo dvije casne sestre, idu prema nama. Konji se digose, obrise balvane i podjose bjezati, Abid pobjeze na jednu, a ja na drugu stranu. U selu nema manastira, nema crkve. Nadjoh Abida da lezi, sav pobjelio, trese se, kaze "Hajmo kuci, neka konja, doci ce" Do kuće, nije progovorio, niti je ikada pricao o tome, umro je i odnio tajnu sa sobom, niko ne zna sta je on jos vidio ili dozivio. Tu rodjak zavrsava pricu.
Stare price Kazu da je tu nekada postojao manastir i da su za vrijeme prvog svjetskog rata ubijene casne sestre.
"Ko cega znat" tako zavrsi pricu nana Zuhra.
Od nane sam jos cula cudnih prica, ali ova mi je zaista ostala u sjećanju.
Nema komentara:
Objavi komentar