Misterija cinobera

MISTERIJA CINOBERA

Cinober (grčki kynnabari) je živin sulfid. Ima lepu crvenu boju i predstavlja glavnu rudu iz koje se dobija živa. Cinober sadrži gotovo 87 % žive. Živa se dobija tako što se cinober mrvi u rotirajućim pećima, pri čemu isparava i prenosi u kolonu gde se hladi i kondenzuje. Kineski alhemičari nisu pridavali veliki značaj sumporu, ali su zato u cinoberu videli napitak besmrtnosti. Cinober se uzimao u Indiji, ali i u Evropi, gde ga je preporučivao Paracelsus. Na istoku je cinober, po značaju, ekvivalentan kamenu filozofa zapadnih alehemičara.

U Knjizi istorije (Xiaowu Benji) stoji zabeleženo da je alhemičar Li Šaodžun sledećim rečima ubedio cara Vu Dija (vladao od 140. do 87. godine pre n.e) u delotvornost cinobera:

„Ukoliko prinesete žrtvu Bogu kuhinje, dobićete posebnu supstancu. Sa tom supstancom, možete transformisati cinober u zlato. Ukoliko jedete iz zlatne posude, živećete duže. Ukoliko poživite dovoljno dugo, srešćete besmrtnike na Ostrvima blaženih. Pošto sretnete besmrtnike i posetite planinu Taišan, bićete besmrtni poput Žutog cara. Jednom prilikom sam na moru ugledao besmrtnika An Ćišenga. On može da ide na Ostrva blaženih i da se odatle vraća po svojoj volji. An Ćišeng će prići pravoj osobi, u suprotnom će se sakriti. Pošto je to čuo, car je prineo žrtvu Bogu kuhinje i poslao na put Li Šaodžuna da potraži An Ćišenga i druge besmrtnike na Ostrvima blaženih. U međuvremenu, započeo je da stvara zlato transformišući cinober i druge sastojke...Iako car nikada nije sreo An Ćišenga s Ostrva blaženih, mnogi su to isto pokušali, krenuvši za njegovim primerom...“

Taoisti smatraju cinober najvažnijim metalom i mineralom. Cinober, po taoistima, može sam od sebe da se transmituje, u periodima od po 200 godina, u svaki od pet glavnih metala, zaključno sa zlatom. Kineski naziv za spoljašnju alhemiju - “vai dan” – potiče od kineske reči za živu – „xiandan“. Značaj cinobera ogleda se i u tome što skoro svi kineski alhemijski tekstovi od III veka započinju konstatacijom: “Ko proguta sveti eliksir od cinobera, telo i život trajaće mu večno koliko Nebo i Zemlja.”

Kinezi su posmatrali ljudsko telo kroz prizmu “tri polja cinobera”. Gornje polje cinobera obuhvata polje glave i naziva se Huan (Palata). Srednje polje cinobera je trup i naziva se grimizna palata. Nisko polje cinobera se nalazi ispod pupka.

Taoisti povezuju cinober sa Jugom. Boja cinobera je boja životne radosti i veselja i često se koristi u kineskom slikarstvu. Kineskim alhemičarima je, naravno, bilo vrlo dobro poznato da je nepročišćeni cinober otrovan. Zbog toga su nastojali da ga pročiste kako bi umesto smrtonosnog otrova, postao eliksir koji produžava život i daje besmrtnost.

Opsjednuta, jedva se resila zloduha, koji je mucio skoro godinu dana

GODINA DANA MUČENJA / Otkrila je kako se riješila zloduha koji se toliko vezao uz nju da ni crkva više nije bila od pomoći

'U potpunosti je preuzeo moj život. Došlo je do toga da se počeo pojavljivati posvuda, njegovu mučenju svjedočili su prijatelji, kolege na poslu...', izjadala se ta žena

Debbie McAll, 51-godišnja Britanka iz Portsmoutha koja se danas rado bavi istraživanjem paranormalnih fenomena, prepričala je za tamošnje medije kako se tijekom 2012. uz nju vezao zloduh koji ju je progonio i maltretirao punih godinu dana.

Situacija je bila toliko grozna da je strahovala za svoj život, a zloduh se često znao poigravati s njom tako što bi micao predmete pored nje.

Međutim, to je bio tek manji dio problema:

"Znao me gurati niz stepenice i vući za gležnjeve. To se ponovilo četiri ili pet puta. Jednom prigodom je svemu tome svjedočio prijatelj, koji je jednostavno pobjegao glavom bez obzira iz kuće kada je to vidio", prenio je njezine riječi Mirror, dok je McAll u nastavku kazala i ovo:

"U to vrijeme zloduha nisam mogla vidjeti, ali bih osjećala njegovu prisutnost. Kasnije se počeo materijalizirati, a ukazivao bi se kao zlokobna sjena, otprilike visoka metar i sedamdeset centimetara".

McAll se tijekom tog mučenja obratila crkvi za pomoć, ali nakon što svećenici zloduha nisu uspjeli protjerati, upoznala je medija (osoba koja komunicira s onostranim) koji joj je pružio spasonosan savjet.

Objasnio joj je da mora izbaciti svu negativnu energiju koju drži u sebi jer je upravo to ono što zloduha veže, pa kada je napokon u tome uspjela, zlotvor se potkraj 2013. godine pokupio.

"U potpunosti je preuzeo moj život u tih godinu dana. Došlo je do toga da se pojavljivao posvuda, njegovu mučenju svjedočili su prijatelji, kolege na poslu... Bila je to najteža godina u mom životu".

McAll tijekom razgovora nije ulazila u to što je zloduha moglo dozvati, ali je kazala da je još kao dijete primjećivala prisutnost pokojnika u svome životu.

"Znala bih vidjeti redove ljudi dokle bi mi sezao pogled, ali nikada i njihova lica. Te figure bile bi bijele i mutne, a od mene bi tražile pažnju. Zapravo, tražile bi pomoć, a ja bih im odvraćala da odu od mene i ostave me na miru", rekla je u jezivom intervjuu.

Pleme Himbu

U Namibiji živi pleme Himbu u kojem se datum rođenja deteta ne smatra trenutkom njegovog rođenja, niti datumom njegovog začeća, već se za to smatra dan kada je majka odlučila i započela da dobije dete. Kada žena odluči da želi dete, povlači se negde ispod stabla i sluša tišinu dok ne čuje i ne osmisli pesmu deteta kojom traži mir. Čuvši i naučivši u sebi pesmu, ona odlazi do čoveka koji će biti otac deteta i uči i njega tu pesmu. Zatim, kada se vole kako bi začeli dete, ponovno pevaju ovu pesmu, pozivajući ga.

Kad majka ostane trudna, ona podučava seoske glavešine i starije žene ovu pesmu. Kao rezultat, kad se dete rodi, starije žene i svi oko njih pevaju ovu pesmu, pozdravljajući ga. Dok dete raste, ostali stanovnici takođe pamte detetovu pesmu. A ako iznenada dete padne i udari koleno, neko će da ga podigne i otpeva mu njegovu pesmu. Kad dete uradi nešto dobro, kada se odvija ceremonija, u čast tinejdžera, za sve te prilike ljudi iz sela pevaju njegovu pesmu.

Postoji još jedan razlog za pevanje. Ako odjednom ljudi urade nešto loše, krše društvene norme, stavljaju ih u središte sela, pleme ih okružuje i opet im pevaju njihovu pesmu.

Pleme veruje da se antisocijalno ponašanje ispravlja ne kaznom, već ljubavlju i poštovanjem pojedinca. Kad prepoznate vlastitu pesmu, želja ili potreba da učinite nešto što uznemiruje druge nestaje.

Tako se odvija njihov život. Pesme zajedno pevaju i supružnici. Konačno, kad osoba leži u krevetu blizu smrti, čitavo selo, znajući njegovu pesmu, peva je poslednji put.

Spiritizam

Spiritizam

Kažu da je spiritizam nauka, tj. istraživanje da li zaista postoji «život posle života».

Spiritizam je jedini način da stupimo u kontakt sa umrlima, koji se sada nalaze u drugoj dimenziji, odnosno u paralelnom svijetu.

Spiritizam je oduvek budio veliku znatiželju, pa su se mnogi ljudi upuštali u spiritističke seanse kako bi pobedili znatiželju da li uistinu postoji svet mrtvih.

Opšte poznato je da se nikada ne javljaju pozitivni duhovi, za susrete sa živim bićem većinom su spremni zli pokvareni i lažljivi duhovi. Takva vrsta duhova zauvek je vezana između granica materijalnog i paralelnog sveta, lišeni rajskog života radi svojih nedjela i greha.

Želim posebno napomenuti da ritual prizivanja mrtvih može biti izuzetno opasan, jer nikada ne možete biti sigurni da je pozvani duh napustio vaš prostor. Duhovi koji vam se odazovu na poziv uvek se lažno predstavljaju, tvrdeći da su vaši pokojni rođaci, roditelji, prijatelji. Da bi mogli proveriti da li vam se uistinu javila osoba koju ste prizvali, postavite pitanja koja samo vi i pokojnik možete znati.

Zbog igre prizivanja duhova, mnoge osobe postale su opsednute duhom ili demonom, koji koristi naše fizičko telo kao «prijevozno sredstvo».

Želite li zaista stupiti u kontakt sa preminulima, tada se radi vlastite sigurnosti koristite Ouiji pločom (uiđi ploča). To je ploča koja mora biti izrađena isključivo od drveta, na njoj su ugravirana slova abecede, brojevi od 1 do 0 te da i ne. Naravno, i obavezna reč, «zbogom», tako kada stavite trougao za kontakt s duhovima na reč «zbogom» budite sigurni da je duh otišao.

Manifestacije (fenomeni) – vezani uz spiritizam, mogu se podeliti na fizičke i psihičke:

Fizički fenomeni uključuju:

1) pojava neobičnih puckanja, treperenje svetla i drugih neobičnih zvukova.

2) Telekineza – micanje, podizanje, premeštanje objekata (stolova, stolica, osobnih predmeta) bez dodirivanja ili sa dodirivanjem koje je nedostatno da se objasni pomicanje predmeta.

3) Aporti – pojavljivanje ili nestanak objekata kroz zatvorena vrata ili prozor.

4) Otisci lica u svećama, na površinama staklenih površina.

5) Svetleće pojave - neobično zračenje svetla koje može velikom brzinom menjati prostorije (ekto-plazma)

6) Levitacija predmeta ili pak samog medija.

7) Materijalizacija – ili pojava duha u vidljivom ljudskom obliku, takve pojave su vrlo retke.

8) Fotografije koje ste snimili i slučajno prebrojali višak ljudi od očekivanih (duh).

Psihički fenomeni: su oni koji izražavaju ideje ili sadržaj poruke:

1) Kuckanje po stolu kao odgovor na pitanje.

2) Automatsko pisanje – pisanje po ploči (Ouiji ploča)

3) Govor u transu, na drevnim i stranim jezicima.

4) Vidovnjaštvo

5) Opisi duhovnog sveta (paralelnog)

6) Komunikacija sa pokojnikom. Ako se odlučite ipak na spiritističke seanse, po gore navedenim primerima značete da li vam se javio duh kojeg ste zvali!

Još neki primjeri putem kojih možete znati dali vam se javio duh:

1) Pokretanje teških predmeta dodirom, ali bez upotrebe mehaničkih sila.

2) Udarci i drugi zvuci iste prirode.

3) Promena težine tela.

4) Kretanje teških predmeta na određenu udaljenost od medija.

5) Lebdenje stolica, stolova i drugih raznih predmeta bez upotrebe mehaničke sile.

6) Čudni miris, osećaj hladnoće, iako je u prostoriji toplo.

...!...

Divovska stabla na Marsu

Na Marsu su rasla i divovska silikonska stabla

Je li to divovsko drvo kremena ili posljednji primjerak Enta, rase divova iz vilenjačkog Međuzemlja?

Ne dopustite da vas najnovije slike površine Marsa zavaraju – koncentrični prstenovi, okrugli oblik i naizgled drveni rubovi na fotografiji koju je snimio ExoMars Trace Gas Orbiter, ili TGO, zapravo su krater na površini Crvenog planeta, koje znanstvenici proučavaju s velikim entuzijazmom .

TGO-ov službeni Twitter račun objavio je fotografiju i rekao da je snimljena 2021. godine, objavila je Europska svemirska agencija u priopćenju.

"Ova se značajka lako može zamijeniti s panjem s karakterističnim koncentričnim prstenovima", objasnila je ESA. “Ovo je zapravo spektakularan pogled iz ptičje perspektive na ledeni udarni krater na Marsu. Prstenovi drveća pružaju snimke Zemljine klime u prošlosti, a iako su oblikovani sasvim drugačije, obrasci unutar ovog kratera također otkrivaju detalje o povijesti Crvenog planeta."

Strastveni svemirski entuzijasti zabavljali su se izražavajući svoje maštarije o krateru. "U središtu kratera je silueta Tyrannosaurus rexa", komentirao je jedan korisnik, prilažući ljupku rukom nacrtanu fotografiju dinosaura kojeg je prikazao. Nepotrebno je reći, naravno, da je riječ o kamenom krateru, a ne o stablu, ali obožavatelji i skeptici sarkastično su ismijali otkriće.

Verzija o nekakvom silikonskom obliku života također je sasvim stvarna, budući da je Zemlja puna jednako čudnih kamenih formacija

Ipak, dužnosnici su naredili da se smatra kraterom, iako takvi krateri u prirodi ne postoje. Ali, kako kažu, razmotrit ćemo to - čak i krater, čak i lijevak iz školjke. Iako jednostavnija verzija također nije isključena.

Od početka razvoja računalne grafike pojavili su se mnogi programi koji generiraju krajolike . Princip rada tamo nije kompliciran - provođenje nekog proizvoljnog fraktala kroz čvorove, baš kao što se ispostavilo s teksturama.

Stoga se može pomisliti da ili nesretni Marsovci, poput nas, žive u Matrixu, ili je NASA već toliko umorna od photoshopova okrugle Zemlje da su se prebacili na Mojo i tamo isklesali okrugli Mars. Nadamo se da će prije ili kasnije istina ipak postati jasna, pa pratimo razvoj događaja.

Prica o zelenim cizmama

Priča o zelenim čizmama: On je najpoznatija žrtva Everesta

Ljudsko tijelo nije stvoreno da se nosi s uvjetima kakvi se mogu pronaći na najvišoj planini svijeta, Mount Everestu. Osim vjerojatnosti smrti od pothlađivanja i nedostatka kisika, drastična promjena u nadmorskoj visini može uzrokovati srčani i moždani udar, poremećaj u radu bubrega i oticanje mozga. U planinskoj Zoni smrti  - iznad 7900 metara, razina kisika je toliko nisam da se tijelo i mozak počinju "gasiti". Sa samo trećinom od standardne količine kisika na normalnoj visini, planinari se suočavaju s izglednom mogućnosti delirija. Kad je australski alpinist Lincoln Hall 2006. godine čudesno spašen iz zone smrti, njegovi spasitelji našli su ga kako skida odjeću na temperaturi ispod nule i nekoherentno razgovara sam sa sobom, vjerujući kako se nalazi na čamcu.

Hall je bio jedan od rijetkih sretnika koji se uspio izvući iz smrtnog stiska planine, piše ATI. Od 1924. godine (kada su avanturisti napravili prvi dokumentirani pokušaj dosezanja vrha) do 2015. godine, 283 ljudi umrlo je u pokušaju osvajanja Mount Everesta. Većina njih, odnosno njihovih tijela, i dalje je tamo. Kako ih se na vrh uspješno uspelo njih 4800, ispada da na svakih 16 koji se domognu Mount Everesta, dođe jedan koji smrtno strada. 2014. godine bilo je 17 poginulih, godinu poslije 19 poginulih, redom pod lavinama.

Jedno od tih tijela pokraj kojeg planinari moraju proći je tzv. Zelene čizme, jedna od osam osoba umrlih na planinu tijekom snježne mećave 1996. godine. Leš, koji je dobio ime po neonskim zelenim planinarskim čizmama koje nosi, leži uvijen u vapnenačku špilju na putu sjeveroistočnog grebena Mount Everesta. Svi koji prođu prisiljeni su prelaziti preko njegovih nogu, koje snažno podsjećaju da je put vrlo opasan unatoč blizini vrha. Vjeruje se kako su Zelene čizme zapravo Tsewang Paljor, član penjačkog tima od četvero ljudi iz Indije, koji su pokušali doći do vrha u svibnju 1996. godine. 28-godišnji Paljor bio je časnik indo-tibetanske pogranične policije koji je odrastao u selu Sakti, koje leži u podnožju Himalaje. Oduševio se kad je izabran da bude dio ekskluzivnog tima koji se nadao da će biti prvi Indijci koji će do vrha Everesta stići sa sjeverne strane.

Tim je krenuo vidno uzbuđen,  ne shvaćajući da ih većina nikada neće napustiti planinu. Unatoč fizičkoj snazi ​​i entuzijazmu, Tsewang Paljor i njegovi kolege bili su potpuno nespremni za opasnosti s kojima će se suočiti na planini, piše ATI. Harbhajan Singh, jedini preživjeli iz ekspedicije, prisjetio se kako je bio prisiljen odustati od uspona zbog neprestanog pogoršanja vremena. Iako je pokušao signalizirati ostalima da se vrate u relativnu sigurnost logora, nastavili su bez njega, prožeti groznicom blizine vrha. Tsewang Paljor i njegovo dvoje kolega doista su stigli do vrha, ali dok su se spustili, bili su uhvaćeni u smrtonosnu mećavu. Nakon toga više nisu viđeni, sve dok prvi penjači koji su tražili zaklon u vapnenačkoj spilji nisu naišli na Zelene čizme, zauvijek smrznute u pokušaju da se jedan muškarac bezuspješno zaštiti od oluje.

"Mislim da svi znaju priče o zelenim čizmama. Otprilike 80 posto penjača odmara se u istom skloništu gdje leže zelene čizme i teško je ne zamijetiti tijelo koje leži kraj vas", ispričao je Noel Hanna. A priča o Paljorovoj smrti prepuna je kontroverzi. Još uvijek nije u potpunosti razriješeno pitanje jesu li Paljor i dvojica kolega Tsewang SManla i Dorje Morup poginuli zato što su ostali penjači ignorirali pozive u pomoć, a sve kako bi što prije došli do vrha. Događaje s tog sudbonosnog uspona 1996. godine ovjekovječio je pisac Jon Krauker, a nedavno je prikazivan i film Everest o tragediji koja je uzela 8 života.

O samom događaju zna se gotovo sve, oluja je smanjila vidljivost, jedna skupina penjača se odvojila, zalutala i umrla. Napisano je nekoliko knjiga iz perspektive preživjelih, snimljen je ranije spomenuti film, ali o Paljoru se ne zna praktički ništa. Upravo zbog toga se BBC odlučio posjetiti njegovo rodno mjesto duboko u planinama Nepala. Njegova majka Tashi Angmo prisjećala se kako je bila ponosna na sina kad je upao u Indo-tibetansku pograničnu stražu, elitnu jedinicu posebno obučenu za rad na ekstremnim visinama. Nizao se uspjeh za uspjehom, ali kad je odabran za posebno teški uspon na Everest, majci nije prenio tu informaciju. Ona je bila uvjerena da je to previše opasan pothvat, molila ga je da ne ide, ali Paljor je bio tvrdoglav. Uostalom, upravo je bio prošao sve zdravstvene preglede, bio je u naponu snage i ništa ga nije moglo zaustaviti. Osim samog Everesta.

Prebivalište Boga Shive

Kad je ruski liječnik pokušao razotkriti misterij prebivališta boga Šive

Doktor Ernst Muldashev, ruski oftalmolog sa sjedištem u Ufi, iznio je teoriju da je planina Kailash na Tibetu zapravo drevna umjetna piramida koja je okružena manjim piramidama i povezana je s piramidama u Gizi i Teotihuacanu.

Stojeći na 6718 metara nadmorske visine, planinu Kailash na Tibetu hindusi, budisti i jaini smatraju svetim. Hindusi vjeruju da bog Shiva, razarač zla, sjedi u vječnoj meditaciji na planini. Tibetanski budisti vjeruju da Buda Demchok, koji predstavlja vrhunsko blaženstvo, živi na planini.

Nijedan čovjek nije se uspio popeti na planinu Kailash. Mnogo je legendi da su ljudi umirali u pokušaju uspona na planinu. Kineske vlasti, znajući za vjersku osjetljivost ovog pitanja, službeno su zabranile alpinistima pokušaj uspona.

Rusi su, poput Indijanaca, već dugo fascinirani planinom. Nicholas Roerich napisao je o planini Kailash, a jedna od njegovih najpoznatijih slika prikazuje put do planine.

Postoji nekoliko legendi o ruskim penjača na 19 -og i početkom 20 og stoljeća pokušavaju se uspeti na planinu i misteriozno nestaju. Jednom mi je sibirski planinar rekao za skupinu penjača koji su se popeli izvan određene točke i iznenada ostarili za nekoliko desetljeća. Prema njegovoj priči, umrli su od starosti godinu dana kasnije!

Roerich je vjerovao u postojanje mističnog kraljevstva zvanog Shambala u blizini planine Kailash. Neke hinduističke sekte nazivaju Shambalu Kapapom i vjeruju da tamo žive savršeni ljudi.

1999. ruski oftalmolog Ernst Muldashev  odlučio je otići u ekspediciju na Tibet kako bi pokušao otkriti tajne planine Kailash. Njegov tim sastojao se od stručnjaka za geologiju, fiziku i povijest.

Tim je upoznao nekoliko tibetanskih lama i proveo nekoliko mjeseci oko podnožja svete planine.

Umjetna piramida?

Muldashev tim došao je do zaključka da je planina Kailash zapravo masivna piramida koju je stvorio čovjek u davna vremena. Tvrdio je da je okružena mnogim manjim piramidama i da može biti središte svih paranormalnih aktivnosti.

"U noćnoj tišini često se u trbuhu planine čulo neobično dahtanje", napisao je Muldashev, autor knjige "Odakle dolazimo?", U akademskom radu. "Jedne noći smo i moji kolege i ja jasno čuli buku padajućeg kamena koji je nesumnjivo dopirao iz unutrašnjosti (planine)." Sugerirao je da su neka bića živjela unutar piramide.

"U tibetanskim tekstovima zapisano je da je Shambhala duhovna zemlja koja se nalazi na sjeverozapadu Kailaša", napisao je Mulsashev. “Teško mi je raspravljati o ovoj temi sa znanstvenog gledišta. Ali mogu sasvim pozitivno reći da je kompleks Kailash izravno povezan sa životom na Zemlji, a kad smo napravili shematsku kartu 'Grada bogova', koja se sastojala od piramida i kamenih zrcala, bili smo vrlo iznenađeni - shema je bila slična strukturi molekule DNA. "

Mohan Bhatt, sanskrtski učenjak sa sjedištem u Mumbaiju, kaže da Ramayana također naziva svetu planinu piramidom. U vedama koje dodaje dodaje se i referenca na planinu. "Drevni tekstovi govore o planini kao o kozmičkoj osi", kaže on.

Muldashev vjeruje da su piramide gradili drevni i napredni ljudi koji su znali za zakone suptilne energije. Napisao je da je planina najvažniji dio sustava drevnih monumentalnih građevina i da je izravno povezana s glavnim zemaljskim piramidama poput piramida u Gizi i Teotihuacanu.